E, to vam je, dragi moji, prava umetnost… Zaista tako mislim. Neće niko ništa nučiti ako mu nije drago da vas vidi, ako ste nervozni, mrzovoljni i održite čas bez direktnog kontakta očima. Zvuči vam suviše komplikovano? Nama koji to radimo je postalo uobičajeno.

Namestim osmeh ispred učionice, ponekad spontano, ponekad mi treba malo vremena, zavisi od dana, ali moji đaci to zaslužuju – lice koje je tu da im ulije malo pozitivne energije i ohrabri ih. Naravno da ponekad mislim da neću uspeti, ali kada volite svoj posao, verujte mi da za deset minuta, vaš osmeh stoji na licu spontano i vi više ni ne mislite zašto ste možda bili neraspoloženi.

Uvek sam iskreno zainteresovana za svoje đake, za njihove doživljaje, iskustva, priče. Ne oduzme to puno vremena, a svima znači da podele nešto sa grupom, kada žele. Tako znaju da su među prijateljima. To sve može da bude deo jezičke vežbe. Moji đaci bi uvek da mi pričaju, pogotovo mali, ali mi smo uveli pravilo da se u učionici komunicira samo na engleskom, tako da i ta komunikacija služi svrsi. Naravno da i ja ispričam svoju priču, iskustvo, anegdotu, uvek kada je u vezi onoga što je u lekciji. Svi smo mi ljudi i prija nam da nas neko sasluša.

Što se tiče prostora, veoma mi je važno da bude dobro osvetljen, jer se tada svi osećamo bolje i vidimo dobro. Takođe, mislim da je važno da unutar učionice ne bude previše šarenih postera, jer oni odvlače pažnju sa onoga što se radi. Treba imati poster, ali na tabli ako nam je potreban. Sada kada radimo preko interneta, važna je slika koju delimo, ton, podeljen ekran…

Svaka situacija koja se dogodi na času, a može ih biti bezbroj, mora se kontrolisati i iz nje se mora izvući pouka. I ako neko pogreši, loše se izrazi, oseti podsmeh, stid, neprijatnost, predavač je taj koji sve to mora da primeti, koriguje, prokomentariše, čak i zatraži nečije javno izvinjenje. Važno je da svi shvate da su ravnopravni i da su pravila za sve ista. To sve, naravno, smirenim tonom. Po pravilu tiši govor izaziva više pažnje i spontano dolazi do prestanka galame. Povišen ton nikako.

Svaki iskusan predavač zna da je čas živa stvar i da se ne može nikada do detalja isplanirati, ali bez plana se ne ulazi na čas, kao ni bez dodatnog materijala. Ako ide sporije, ubrzaćemo na narednom času kada razjasnimo, ali ako ide brže, mora se imati plan B.

Moje iskustvo sa decom mnogo mi je olakšalo rad sa odraslima. Suštinski nema mnogo razlike i ja skoro sve metode koristim i kod jednih i kod drugih. Sa mnogo poštovanja, ali i doslednosti se uvode pravila ponašanja. Svaki polaznik bude upozoren ako ih krši, bilo prema drugima ili prema nastavnom procesu. Uporno i tiho. Sve dok se ne usvoje. Za svaki uspeh presudno je pohvaliti polaznika. Makar to bio i najmanji pomak. Svima znači lepa reč. Motiviše i ohrabri da budu još bolji. Ja obično svojoj deci kažem da je naša grupa najbolja u školi. Verovali ili ne, kada u to poveruju, oni se stvarno više trude. Nakon nekog vremena, to samo bude potvrđeno.

Da ne zaboravim, ono što je na našim časovima važno, da ne kažem najvažnije, to je smeh. Smejemo se zajedno i uživamo u šalama, smešnim situacijama i druženju. Tako mi učimo jezik, a i živimo naše živote u učionici kao pravi prijatelji. Kakva su vaša iskustva iz učionice? Pričajte nam u komentarima.

Vesna Stanković