Zatvorite oči na minut i pokušajte da se setite predavanja iz engleskog, francuskog, latinskog ili španskog jezika. Zamislite učionicu, drugare pored sebe, tablu, knjige i učitelja. Utonite u stare uspomene na nekoliko sekundi dok ne osetite miris učionice.

Kako se osećate sada? Da li se osećate prijatno ili nelagodno? Da li sada znate da govorite na tom jeziku?

Ako pitate ljude koji su pohađali čas jezika, često čujete da je učenje jezika ozbiljna, a ne zabavna aktivnost. Verujem da postoje dva jednostavna objašnjenja za ovo.

Niko ne voli da greši i da bude ispravljen od strane predavača pred celom grupom. Motivacija tako opada zbog stalnog osećaja, kome smo izloženi u tradicionalnim pristupima učenja jezika, da ne znamo ništa.

Uz to, sadržaji koji bi trebali da nas motivišu na učenje, često su dosadni. Koga briga da li Petra vozi plavi automobil ili zašto je Markus juče otišao u kupovinu nakon posla? A ono što ne pobuđuje naše interesovanje, naš mozak klasifikuje kao nevažno (ili kompjuterskim rečnikom „SPAM“) i ne naučimo baš ništa.

Danas je uloga nastavnika mnogo veće nego ranije. Nastavnik više nije samo osoba koja se poštuje, već bi takođe trebalo da podrži svoje učenike i da ih motiviše, zabavi i prenese strast prema jeziku koji predaje.

Dobar učitelj uvek treba da bude prijatelj svojim učenicima. Dobar odnos sa đacima, međutim, ne nastaje odmah već se na njemu mora raditi. Nećete uspeti ako ne zahtevate trud i rad. Setite se svojih školskih dana. Takvi nastavnici nisu bili oni koji su vam se posebno svideli. Neko vreme su lekcije sa njima bile prijatne jer se od učenika ništa nije tražilo ali tada je većini bilo dosadno jer nema izazova.

Ako ste suviše blagi, vi ste dosadni i nezanimljivi. Ako ste strogi i zahtevni, mrze vas i rugaju vam se iza leđa. Iskoristite ono što učenice najviše vole da rade na času, da pričaju! Ako je to tako, zašto ne iskoristiti to kao metod učenja jezika.

Ranije je jezička tačnost bila važnija od tečnog govora. Međutim, takav način rada, sa nedovoljno jezičkih vežbi, dovodi do takozvanih “jezičkih blokada”. Često nedostaje i inspirativna tema o kojoj bi učenici želeli da razgovaraju. Naravno, postoji razlika između onoga što učenici žele da kažu i onoga što zapravo mogu da kažu. Tu dolazimo do uloge nastavnika.

Nakon što stvorim atmosferu uzajamnog poverenja u učionci, motivišem učenike da u narednih sat vremena mogu da pričaju šta god žele ali na stranom jeziku. Pomažem im da u početku konstrukcije budu što jednostavnije i da je cilj preneti poruku. Neka mi kažu koje boje je njihov automobil i zašto su juče išli u kupovinu. Po mom mišljenju, razvijanje govornih veština na ovaj način je najpribližnije učenju maternjeg jezika kada ste dete.

Konstruktivna atmosfera međusobnog poverenja osnovni su preduslovi  za učenje, ako želimo da motivišemo  učenike da govore. Izmenjen pogled na pravljenje gramatičkih grešaka  je od suštinskog značaja. Na greške gledam kao na pomoć jer mi one pružaju informacije o nivou jezičkog razvoja i napretku u učenju. Takođe, lekcije moraju biti osmišljene tako da učenici imaju priliku da koriste jezik.Tada se čak i ćutljivi učenici usude da urade nešto više.

I na kraju, zaboravite na učionicu sa početka priče. Nastavnik nije i ne treba da bude sa one strane katedre. Nastavnik je vodič na prelepom putovanju koje vam pruža iskustvo i znanje da možete da pričate sa svim tim divnim ljudima na ovom svetu. Požurite i pričajte sa svetom!

Da li ste vi kupili kartu za ovakvo putavanje? Kakvu atmosferu očekujete na časovima? Da li bi ste nam se pridružili u učionici?